Job 29 ~ Job 29

picture

1 A i korero tonu a Hopa i tana pepeha, i mea,

Y reanudó Job su discurso, y dijo:

2 A ue, me i rite ki nga marama o mua, ki nga ra i tiaki ai te Atua i ahau!

¡Quién me diera volver a ser como en meses pasados, como en los días en que Dios velaba sobre mí;

3 I tiaho mai ai tana rama ki toku matenga, a na tana whakamarama i haere ai ahau i te pouri:

cuando su lámpara resplandecía sobre mi cabeza, y a su luz caminaba yo en las tinieblas;

4 M e i pera ano me ahau i nga ra o toku taiohitanga, i te mea nei kei runga to te Atua whakaaro puku i toku teneti;

como era yo en los días de mi juventud, cuando el favor de Dios estaba sobre mi tienda;

5 I te mea e noho ana ano te Kaha Rawa i ahau, a kei tetahi taha oku aku tamariki, kei tetahi taha;

cuando el Todopoderoso estaba aún conmigo, y mis hijos en derredor mío;

6 I horoia ai oku takahanga ki te pata, a rere mai ana nga awa hinu ki ahau i roto i te kohatu!

cuando en leche se bañaban mis pies, y la roca me derramaba ríos de aceite!

7 I toku haerenga atu ki te kuwaha ki te pa, a whakapai ana i te nohoanga moku i te waharoa,

Cuando yo salía a la puerta de la ciudad, cuando en la plaza tomaba mi asiento,

8 K a kite nga taitamariki i ahau, a piri ana ratou: whakatika ana nga koroheke, tu ana ki runga;

me veían los jóvenes y se escondían, y los ancianos se levantaban y permanecían en pie.

9 M utu pu te korero a nga tino tangata, kua kopania te ringa ki o ratou mangai;

Los príncipes dejaban de hablar y ponían la mano sobre su boca;

10 N garo ana te reo o nga rangatira, piri ana o ratou arero ki o ratou ngao.

la voz de los nobles se apagaba, y la lengua se les pegaba al paladar.

11 N o te rongonga hoki o te taringa i ahau manaaki ana i ahau; te kitenga o te kanohi i ahau, whakaae mai ana ki aku mahi:

Porque el oído que oía me llamaba bienaventurado, y el ojo que veía daba testimonio de mí;

12 N o te mea naku i whakaora te rawakore i a ia e karanga ana, te pani me te tangata hoki kahore nei ona kaiawhina.

porque yo libraba al pobre que clamaba, y al huérfano que no tenía quien le ayudara.

13 I tau ki runga ki ahau te manaaki a te tangata e tata ana ki te whakangaromanga; harakoa ana i ahau te ngakau o te pouaru.

Venía sobre mí la bendición del que estaba a punto de perecer, y el corazón de la viuda yo llenaba de gozo.

14 I kakahuria e ahau te tika, a ko tera toku kakahu: e rite ana taku whakarite whakawa he koroka, he karauna.

De justicia me vestía, y ella me cubría; como manto y turbante era mi derecho.

15 H e kanohi ahau ki te matapo, he waewae ki te kopa.

Ojos era yo para el ciego, y pies para el cojo.

16 H e matua ahau ki nga rawakore: a i ata rapua e ahau te tikanga o te totohe a te tangata kihai nei ahau i mohio.

Padre era para los necesitados, y examinaba la causa que no conocía.

17 W awahia ana e ahau nga kauae o te tangata kino, a takiritia mai ana e ahau tana mea pahua i roto i ona niho.

Quebraba los colmillos del impío, y de sus dientes arrancaba la presa.

18 K atahi ahau ka mea, Tera ahau e mate i roto i toku ohanga; ka whakanuia oku ra kia rite ki te onepu te maha:

Entonces pensaba: “En mi nido moriré, y multiplicaré mis días como la arena.

19 K o toku pakiaka tautoro tonu ki nga wai, a i te po tau ana te tomairangi ki runga ki toku peka:

“Mi raíz se extiende hacia las aguas, y el rocío se posa de noche en mi rama.

20 K o toku kororia hou tonu i roto i ahau, a hoki ake ana te kaha o taku kopere i toku ringa.

“Conmigo es siempre nueva mi gloria, y mi arco en mi mano se renueva.”

21 I whakarongo mai nga tangata ki ahau, i tatari, whakarongo puku ana ratou i ahau e whakatakoto whakaaro ana.

Me escuchaban y esperaban, y guardaban silencio para oír mi consejo.

22 I muri i aku kupu kore ake ratou i korero ano; maturuturu iho ana aku kupu ki runga ki a ratou.

Después de mis palabras no hablaban de nuevo, y sobre ellos caía gota a gota mi discurso.

23 I taria mai ahau e ratou ano ko te ua; hamama mai ana o ratou mangai ano e tatari ana ki te ua o muri.

Me esperaban como a la lluvia, y abrían su boca como a lluvia de primavera.

24 K a kata ahau ki a ratou, kihai i whakaponohia e ratou; kihai hoki ratou i whakataka i te marama o toku mata.

Yo les sonreía cuando ellos no creían, y no abatían la luz de mi rostro.

25 N aku to ratou ara i whiriwhiri, a noho ana ahau hei rangatira, noho ana hoki ahau ano he kingi i roto i te ope; i rite ahau ki te kaiwhakamarie o te hunga e tangi ana.

Les escogía el camino y me sentaba como jefe, y moraba como rey entre las tropas, como el que consuela a los que lloran.